Tragovi goveda | Mladen Blažević

ŠINJO I JOJA

Selo je ponovno ulazilo u svoj redovni ritam. Oni koji su ratovali, ili su se odavno vratili, ili nisu. Neki vidljivo izmučeni i bolesni, neki bez dijela udova, kao Dudalo, neki puni sumnje u njihove žene, s vojničkim šalama koje su im odzvanjale u ušima. U Gnjacinoj gostionici rat se nije spominjao. Nije to bilo zbog Gnjace i gubitka njegovog sina. Svako od njih, koji je barem dio vremena proveo na frontu, znao je da više nije isti čovjek. Upoznao je svog drugog sebe. Kad prođeš maltretiranje kaplara i nižih oficira, odjeneš vojnički šinjel, utegneš oprtače, nabiješ šljem na glavu i navučeš smrdljive vojničke čizme, dovoljno je da puščano zrno zazuji negdje iznad tvog rova i postaješ sposoban pucati, klati, paliti, silovati… Samo ako ti se ukaže prilika. Bila je to ružna istina s kojom se niko nije hvalio. O ratu su glasno pričali samo kuhari, štapski kuriri, salonski oficirčići i poneki vatrogasac, a takvih u selu nije bilo.

Za Šinju i Joju mislilo se da se nikad neće vratiti. Vijesti o njima prestale su dolaziti još dok je rat bio u povojima. Imali su blizu trideset kad su otišli u rat i za njima slične seljani su govorili: „Ako poginu ni majka neće pustiti suzu“, što i nije bila istina, jer su i oni imali majke, koje su cijelog rata uporno zapitkivale poštara Laticu je li im stiglo pismo. Selo ih je odavno prekrižilo: „Kako živjeli, tako i završili.“ No, za inat cijelom selu njih su se dvojica vratili bogati. I to svako na svoj način. Joja je noću skrivećki došao svojoj kući i sutra ujutro u gostionici bez pozdrava naručio rakijicu, odjeven kao da je upravo došao iz polja. Na silnu ljubopitljivost odgovarao je samo smiješkom.

Šinjo je stigao tog poslijepodneva na velikom skupom fijakeru u kao salivenom bijelom odijelu i s velikim slamnatim šeširom od rižine slame. Ovakva su gospoda rijetko dolazila u selo. Ponekad je načelnik znao dovesti nekog ko bi izgledao kao ugledni gospodin iz grada, no uglavnom su to bili sitni mešetari, koji su se lijepo oblačili i nikad nisu svraćali u Gnjacinu gostionicu. Šinjo, koji je izgledao, kao da mu ta gospoda mogu biti lakeji, zaustavio se pravo pred gostionicom, značajno i nepotrebno viknuvši: „Eeehaaa“, iako su konji sami stali, vjerojatno povezujući miris iz gostionice s naredbom stani.

— Daj ljudima što piju!

Šinjo nije dočekao ni ulazak u gostionicu da pokaže fine manire koje je naučio u svijetu.

— Gnjaco gdje ovdje mogu oprati ruke.

Palcima je trljao vrhove kažiprsta i srednjaka i posjetitelji gostionice nisu bili sigurni želi li pokazati koliko su mu prljave ruke, ili koliko je krcat novcima.

Vesela se družina skupila oko šanka radujući mu se što je živ s pogledom usmjerenim na rakiju, koju je Gnjaco točio uzimajući čašu, po čašu. Joja je, već poprilično mutnog pogleda, za to vrijeme sjedio sa Zabadalom za udaljenim stolom gostionice. Na Zabadalovo pitanje:

— Kome ste odrali kožu da se ovaj ovako nakitio? — samo je ponovio onaj tajnoviti smiješak, odajući zlatan zub, koji je kao orden zaradio u ratu.

Zabadalo je slutio da Šinjo nije jedini koji se vratio prepun novca. Joja je uvijek bio pametniji i manje se hvalio.

Za njegove se novce saznavalo postupno. Ubrzo nakon što je stigao otvorio je pekaru i zaposlio pravog pekara, kao i nekog licitara, kojeg je išao dočekati u grad. I kupio je fijaker, možda i skuplji od Šinjinog. Vidjelo se to po kvaliteti izrade, ali svakako ni približno kićen kao Šinjin. Uz njega i par prvoklasnih kobila. Što se Šinje tiče, seljani su uskoro saznali, da ono bijelo odijelo nije jedino. Bilo ih je točno sedam, tako da ni jedan dan u tjednu nije nosio isto. Zapravo, po tom koje je odijelo Šinjo danas obukao moglo se točno znati koji je dan. Tako se u gostionici znalo čuti:

— Šinjo je u plavom, šta je danas… utorak? Uh, kako prolazi to vrijeme.

Naravno, „otkud Šinji novci“, bila je dugo najčešća priča za Gnjacinim šankom. „Sve sam dobio na kartama“, što je Šinjo uporno ponavljao, nikome nije zvučalo uvjerljivo. Malobaba je, svima se činilo, bio najbliže istini kad je pričao o pljački austrijske gospode tijekom kraja rata i raspada monarhije. Brzo su kao i Zabadalo povezali da ni Joja nije mogao novi fijaker i prekrasne konje zaraditi od tek otvorene pekare, a između ostalog, otkud mu novci i za pekaru. Još je više sumnje izazvala spoznaja da jednom u tri mjeseca odlazi deset dana u banju, ili na more. Pričalo se da su negdje zakopali veliki ćup sa zlatnicima i dukatima, te da ih pomalo vade i troše.