Tragovi goveda | Mladen Blažević

GLJIVE I TRAVE

 

Slobodno vrijeme, koje nije provodio u Gnjacinoj gostionici, Zabadalo je provodio u šumama i grmovima što su počinjali iza njegove kuće. Kad se vraćao iz šume uvijek bi nosio prepunu košaru gljiva. Djelomice zato što je razlikovao preko stotinjak različitih vrsta, a dijelom što je u šumama u okolici poznavao svaki grm. Svakoj od gljiva znao je ime, dok su većina ostalih berača nekoliko jestivih vrsta, koje su brali, uglavnom nazivali pečurka, ili gljiva. Osim toga, njegova je sezona trajala tokom cijele godine. Još za zime brao bi bukovače, modrikače i johino uvo. Nastavio bi u proljeće sa orahovcima, rudnjačama i đurđevačama. Naravno, prava je berba počinjala ljeti i završavala u kasnu jesen, kad je Zabadalo u svako svitanje već imao mokre noge od rose. Tako se u jesen u blizini njegove kuće uvijek osjećao miris osušenih vrganja, žutica i mrkih trubača. Osim sušenja, neke je od vrsta dok su još vrlo male i tvrde, kiselio u vinskom octu. To je najčešće činio s maglenkama. Gljive su bile jedna od rijetkih tema o kojima je volio pričati u Gnjacinoj gostionici. Povremeno su njegovo znanje seljaci koristili donoseći mu na pregled pune košare, koje bi pomno pregledavao. Pregledu svake se posvećivao, ne žaleći vremena i ukazujući na pojedine osobitosti. Govorio je da svaka vrsta ima svojih sedam različitih odlika, na osnovu koje se mogu raspoznati. Osobito se ljutio na priče, koje su seljaci prenosili s koljena na koljeno.

Dobre su one koje jede puž, ili divljač, a nisu dobre one koje kad ih porežeš poplave.

— Nema pravila… svaka ima svoja pravila… moraš ih znati. Nema druge… il’ nemoj brati.

Gljive su ponekad zahtijevale oprez i disciplinu. Neke su bile opasne u spoju s alkoholom. Tada bi došao u gostionicu i naručio samo vodu.

— Što me gledate?… Nešto smiješno?… Jeo sam kovare… ne smijem piti vino i rakiju.

Isto je tako capice brao samo petkom. Capice, kojih ima nekoliko vrsta, izvrsnog su okusa, ali ni najveći poznavatelji katkad ne mogu razaznati one dobre, od onih manje dobrih koje izazivaju probavne smetnje. Zato je Zabadalo capice brao petkom, subotom ih spremao za jelo, dok bi nedjelju proveo kući, zbog blizine zahoda. Na nedjeljnu službu ionako nikad nije išao.

Neki su nakon njegove kontrole znali bacati cijele košare.

— Vidiš ovo ti nije orahovac… vidiš razliku… orahovac ima pravilnu smežuranu glavu ko velki orah… to ti je hrčak… on je uvijek ovako malo na lijevo il’ na desno… E s njim se nije za zajebavati… njega možeš pojesti, al’ samo nekoliko puta… poslije toga, ako dalje jedeš svaki ti je put sve lošije… dok ne otegneš papke… a ne znaš zašto.

Ponekad bi bio posebno veseo dok bi pri kontroli nečije košare izvlačio gljivu, kao da je pronašao odavno izgubljeni dragocjeni predmet:

— Oooo… što smo to našli… ova jedna… pečurka… tebi su sve pečurke… odvela bi ti porodicu pod ledinu… To je, vidiš je… lijepa ko suza… bijela pupavka… kažu da je ukusna… al’ se jede samo jednom… pa se ne isplati.

Neke su se „pečurke“ teško mogle zamijeniti s otrovnima, pa su ih i seljaci rado brali. To se posebice odnosilo na vrganje. Međutim, najbolja je nalazišta na skrovitim proplancima poznavao samo on. Ali to nije želio podijeliti ni sa svojom ženom. Neki su ga pokušavali pratiti. No, uvijek bi nekako osjetio i zameo svoje tragove kroz duboko šipražje. Povremeno je s kolima prepunih vrećica sušenih vrganja i žutica znao otići u grad. Uvijek bi pri povratku dobro raspoložen svratio u Gnjacinu gostionicu, ostavivši ispred prazna kola. Seljani su slutili da je utržio lijepu svotu novca.

Osim gljiva dobro je poznavao i samoniklo jestivo bilje. U tome nije bio jedini. I Baba Jula je znala što se u šumi i na livadi može pronaći. Što se jede, što je otrovno, što liječi vid, što je dobro za probavu. Tako je razne trave pokušavala ubaciti u svakodnevnu prehranu Gnjacine familije. Sam se Gnjaco na to uvijek jednako ljutio:

— Nismo sirotinja. Što si nam skuhala travu?

— Moramo malo lobode i broćike… to je dobro za crijeva.

— Dok sam ja živ u ovoj će kući biti komadić mesa… barem da zamiriše. Jebem ti ja travu… da vuk pase travu bio bi ko zec.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.