Tragovi goveda | Mladen Blažević

DVIJE SVADBE I PONOVNO ROĐENJE

Dvije su svadbe protekle jedna u sjeni druge i događaja koji se zbio u međuvremenu. Sve u istom tjednu. Najprije su svoju ljubav ozakonili Petar i Ana. Gnjaco nije pripremio veliko slavlje. Nije htio povlačiti vraga za rep i mahati zastavama i ručnicima ispred nosa ljutom Crevaru, koji mu je ionako otvoreno prijetio da će Gnjacin hračak u lice oprati krvlju. Trodnevna ceremonija skratila se djelomice i zbog tog što mlada nije imala kamo nositi miraz, niti je sveštenik tri nedjelje za redom čitao objave. Izbjegla se i vožnja mladenaca i kumova u kočiji po selu i svatovi su odmah nakon obreda u crkvi završili u Gnjacinoj gostionici. Više Kuma Toma nije bio kum. Bio je to Josip. U njegovom je društvu Petar provodio više vremena, nego u Aninom. U gostionici se ona Gnjacina vezica za cipele što mu je obično visjela preko lica, uspravila u vodoravnu crtu. I gazdarica se neprestano smješkala ne skidajući oka s Ane. Baba Jula za to nije imala vremena. Organizirala je babe iz susjedstva u posluživanju gostiju. Dudalo je, iako bez potpisane obaveze, preuzeo ulogu zabavljača. Pričao je proste viceve, pozivao ljude na ples i započinjao pjesme. Ana je svoje zadovoljstvo širila u valovima. Na trenutak je osjećala neizmjernu sreću, no, odmah bi je prekinula sumnja da nije ona i djeca s njom, jedino što Petar želi postići u životu. Slutila je da se to drugo nalazi negdje na stolu u kutu kraj prozora, gdje su on i njen brat provodili toliko vremena s onim momkom iz grada.

— Lijepa svadba — Gnjaco je sjeo na stolicu u Julinoj sobi kao da se želi odmoriti pred počinak.

— Joj, neka je to gotovo. Umorna sam k’o da me neko uprego mjesto volova… Što si onako planuo na Stršena… ja mislila ubićeš ga.

— Htio je da Josip izvede ono sa zviždukanjem… ono dok pije. Dobro kažeš… malo ga nisam ubio… A Josip me iznenadio. Samo se smijo… i mene spriječio da mu nabijem šaku u zube.

— Nije Josip više dijete… ozbiljniji je. Ne mogu ga više Stršen… i ovi… navući tako lako.

— Valjda je tako.

Gnjacino gazdinstvo često je posjećivala lisica i pas Medo bi žestoko režao i trčao za njom. Režanje se postupno pretvaralo u lavež kako bi se udaljavali od kuće. Lavež postajao tiši. Sve do granica čujnosti. Onda bi opet bivao glasniji, ali u velikim razmacima, dopunjenim režanjem u bradu koje je podsjećalo na psovanje. Gazdarica je znala da ovo režanje koje se sad čulo, sigurno nije namijenjeno lisici. Nije se udaljavalo i nije popuštalo u intenzitetu. Kao da je neko pokušavao otvoriti vratnice.

Što sad? Svi spavaju. Ko bi sad Ignjatiju probudio?

Umotala se u ćebe, sišla u dvorište okruženo kućom i dvjema kamenim sušama sa štalama. Dobro je mislila. Medo je bjesomučno režao na nekoga s vanjske strane vratnica. Čini se da su, ko god to bio s druge strane, obojici vratnice služile kao izlika. Potpuni mrak je samo povećavao strah.

— Prekini! Glupa džukela!

Nedi se glas učinio poznat, no, nije se mogla sjetiti od kud. Polako je provirila iza kuće.

— Ko je?

— Majko?

— Mila…n?

Medo je napravio nekoliko koraka unazad i polako usporavao svoj zvonki glas videći da gazdarica otvara vratnice.

— Jesi to ti?

— Jesam majko.

— Mili bože…

— Što je s tim psom? Ko je dolje? — Jula je na vrhu stepenica stiskala svoje oči braneći zjenice od svjetla petrolejke koju je nosila u ruci.

Gazdarica je nijemo plakala i sve jače stiskala svog sina oko prsiju, u strahu da će se ovaj lijepi san rasplinuti, a njoj u rukama ostati samo svježi noćni zrak.

— Živ sam majko. Dobro je… ‘ajde…

Jula je začudnom spretnošću sišla stepenicama i potrčala. Sad su ga nijemo grlile dvije žene, a on je gledao u psa koji je još uvijek potiho režao. Činilo mu se da je pas mumljao: „Griješite, pustite ga meni. Znam ja s kim imam posla.“

Gnjaco je, tek probuđen, pozdravio sina stiskom ruke i krenuo natočiti im rakiju kao da mu je stigao iznenadni gost, a ne sin. Na licu mu se nije vidjelo veselje i iznenađenje. Nije ga ni osjećao. Nije se još stigao iznenaditi. Bilo je to previše za danas. Pružio je rakiju Milanu i nastavio točiti sebi. Čini se da su u toj čašici sve današnje vijesti i saznanja. Jedva je raščistio sa sobom i odlučio Anu dati Petru. Sinoć, dok se plesalo i pjevalo, uhvatio je onaj Anin smijeh kojim je pokazivala zube. Taj je smijeh bio rjeđi od ulova soma trokilaša. Kad ga je vidio, znao je da nije pogriješio što je prevario Crevara. I njegova nejaka djevojčica postala je žena. A sad ovo. Jedno odraste i postane žena pa se pojavi ono za koje misliš da si izgubio. Trgnuo je onu rakiju. Milan ga je čekao, valjda očekujući da će se kucnuti. Kad je na stol spustio praznu čašu, Gnjaco mu je svojom širokom i teškom rukom udario šamar.

— Što nisi javio da si živ, sunce ti jebem!

Josip je bio brat koji je u djetinjstvu hrabro trpio očeve šamare. Milan bi se obično pokunjio i vikao: „Nemoj oče“ što bi Gnjacu obično dodatno razjarilo. No, ovaj put na očev se šamar dodatno uspravio.

— Nisam moga. Bio sam… okolo.

— Od okolo se može poslati pismo!

Josip je naglo otvorio vrata, ostavši nekoliko trenutaka pod dovratkom u nevjerici.

— Znao sam da si živ!

Stisnuo je svog brata u zagrljaj. Milan je, grleći brata, preko njegovog ramena gledao u oca koji je krenuo natočiti još jednu rakiju.

Idućeg tjedna dogodila se svadba Branke i Milivoja, prošla bez slavlja i galame uz nekolicinu najbližih. Kad je sveštenik u svom svadbenom govoru mladence podsjetio da se moraju voljeti u zdravlju i bolesti, prisutni su svatovi gledali u mladenkinu desnu nogu, dobro skrivenu svečanom nošnjom.