Tragovi goveda | Mladen Blažević

NIGDJE ODAVDE

 

Ubiću ga… ako bude trebalo… Neš Nikola, nevina čovjeka, nisam ja taj. Al’ ne idem odavde. Samo u zatvor. Ma šta ja opće… pa nisam ja… spašavo sam malog, skoro i sam zgino. A, što mi vrijedi? Kad sam dva đikana, treba sam i trećeg… Sad će mi doć glave. Onaj mi kaže da je provjerio, novi je žandar iz istog sela… k’o i zapovjednik stanice. Zato ga i posla… Po zadatku… Da mene privede.

Nikola više nije ulazio u Gnjacinu gostionicu. Nije mu za piti trebalo društvo. Rakija i on bili su dovoljni. Ponekad bi se s njom započeo družiti još prijepodne. Tih bi dana ostao spavati u pilani, unatoč Mošinom uvjeravanju kako se bez pravog kreveta čovjek ne može pošteno odmoriti.

Za to vrijeme, mladi Juraga je obilazio seljake kojima je ukradena stoka. Označivši na izgužvanoj vojnoj austrijskoj karti mjesta gdje su se događale otimačine, tražio je u njima neki logičan raspored. Uspoređivao je mjesta događaja s datumima kad su se dogodila, no ni u čemu nije mogao naći neki skriveni smisao. Samo se jedna stvar uklapala. Kradljivac je negdje morao privremeno držati tu stoku. Barem dok je ne utopi nekom trgovcu.

Za to je potrebno neko skrovito mjesto. Mjesto okruženo šumom… mjesto… Jedino takvo mjesto je pilana onog Ljudine… kako li su ga već zvali. I što sad poduzeti? Obići pilanu, nema druge. Uvjeriti se. Mora postojati neki trag. Otisci u blatu… osušena balega… bilo što.

Nikolu je probudilo nečije dozivanje.

— Gazda… Ima li koga ovdje?…

Ljudini je jedna polovina mozga plivala u rakiji, a s ostatkom je pokušavao doznati što se oko njega događa. Provirio je kroz odškrinuta vrata. Vani je kraj ustave stajao žandar i zavirivao u radionicu. Ljudina se okrenuo prema puški, no nije se mogao dosjetiti zašto bi mu ona sada zatrebala. Otvorio je vrata.

— Eeeee!

— Gazda Nikola… jeste vi?

— Aa…

— Želio sam s vama dvije riječi.

Ljudina mu je htio reći da ih je već potrošio i da nema što razgovarati, ali ona polovica mozga, koja je misli pretvarala u riječi, bila je još uronjena u rakiju. Mladić je shvatio da se Ljudina tek probudio.

— E, pa… vidim da… Lijepo vam je ovdje… obavljajte vi što trebate, ja ću malo… ovo vam je jezerce… Ima li pastrva?

Mladić je već krenuo u obilazak popraćen Nikolinim pogledom. Glavu je držao uspravno, ali pogledom je tražio tragove na tlu. Ljudina je još jednom pogledao pušku naslonjenu na zid preko puta ulaznih vrata.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.