Tragovi goveda | Mladen Blažević

GRIJEH JE LJUBAV BEZ DJECE

Ana nije znala da je Milan nestao. Nakon dugo vremena bila je vesela. Veseli tonovi su prolazili kroz prozor i vrata i skupljali se na ogradi ganjka, kao sjenice kad padne snijeg. Tog jutra, dok je gledala za Petrom, nakon dugo vremena je ponovno osjetila želju. Podsjetio ju je na onog Petra s kojim se našla iza sjenika. Kad je, nakon toga, cijelu noć snažno među nogama stiskala slamaricu. Petar joj već mjesecima nije prilazio. Znala je da je i ona tome jednako kriva. Možda čak i više. Mrštila je lice na svaki njegov pogled u kojem bi osjetila trunku želje. Slutila je zašto to čini. Nije morala čuti što joj govore iza leđa, znala je to vrlo dobro.

Grješna je to ljubav bez djece. Nerotkinja je, vidjelo se to odmah. Subenasto dijete. Đe će roditi nako mršava. Žena mora imati bokove i sise. Nije je bog stvorio za to. Gazda Gnjaco nema sreće s djecom. Tako ti je to, imaš novce, al’ nemaš zdrava poroda. Još se spanđala sa sinom one kurvetine. Našla krpa zakrpu.

E, pa nije istina! Nije grijeh… nije grijeh ljubiti… nije grijeh što ljubim Petra. Gadne babetine… kako bi rado da mu rodim sina. Kad ne ide… ne ide. Imam falingu. Petar je htio… na početku je govorio… da će me u banju za nerotkinje… a ja nisam, neću ja… pa je… presto govoriti. Ali ne može… neću dozvoliti da nam… ‘oću da živimo dalje. Onako k’o na početku. Kad nismo… nismo ni znali da ne možemo… Ljubiću ga, nek misle one babe.

U kazanu koji je visio nad ognjištem krčkala su se plućica s krumpirima. Spremala ih je na kiselo, onako kako Petar najviše voli. Između dva miješanja kuhačom, izašla je s pjesmom na ganjak nadajući se da će u dolini na dnu puta ugledati Šuljovana. Umjesto njega, ispred vrata koja su priječila krmači da odšeta u repu, stajao je onaj momak što se nalazio s njenim bratom.

— Pjevaš k’o slavuj.

Mladić je već koračao prema kući.

— Je li brat kod kuće?

— Nije. N… on ni n… nema ga nekoliko dana. Neće ni doći danas.

Rekla je to brzo, kako bi mladiću dala do znanja da ga ne treba čekati. No, mladić se već popeo na ganjak i ušao u kuću.

— Nije to lijepo… a?… Domaćice, nećeš me ni ponuditi?!

— Doći… doće mi muž.

— Volio bi ga upoznati. Hm… da vidim k’o je ubro najljepšu jabuku u kraju.

— Ne govorite to… molim vas… doće, bolje vam je da odete.

— Samo jednu rakijicu i idem. Ne boj se.

Ana mu je natočila rakiju, no, kad mu se približila uhvatio ju je za ruku i privukao sebi.

— A mogo bi… i ja… probati malo te… jab… aaaaaaa!

Ana mu je zarila zube u podlakticu i udarala ga laktom.

— Uuu! Vatrena… taakvu te… mmm… vražja si… eeeej! Ne grizi, sunce ti!

Srušio ju je na pod i nekoliko puta snažno udario. Krv s kuta njenih usana miješala se s psovkama i pljuvačkom. Vrištala je i plakala istovremeno, shvaćajući da joj je otpor uzaludan.

— Viči… ti vič… i…

Kad je otišao, neko je vrijeme ostala ležati na podu zgrčena, kao u majčinoj utrobi. Zatim se ustala i počela miješati plućica, koja su se malo uhvatila na dnu. No, samo je vrtjela kuhačom po kazanu gledajući cjepanice u plamenu.