Tragovi goveda | Mladen Blažević

ŽANDARI NA ZADATKU

U seoskoj okolici se odnedavno počelo događati da povremeno seljanima nestaju volovi, ili krave. Žandar Kovač bi o takvim događajima saznao u gostionici i, zajedno s ispijenim vinom, spremao ih u zaborav. Ali, kad je nestala krava Malobabinom ujaku, Malobaba se za šankom tako ražestio, ciljajući na njegov nerad, da ga je ovaj umalo razvalio pesnicom posred čela. Umjesto toga, sutra je s načelnikom u žandarmerijskoj postaji u gradu predao izvješće, nabrojavši nekoliko slučajeva i tražeći pomoć.

Začudo, žandarmerijski kapetan je pokazao interes i osobno obišao seljake kojima je ukradena stoka, te ozbiljno zapisivao što su mu govorili ozlojeđeni seljaci. Isto je tako odredio desetinu koja će patrolirati dok se kradljivci stoke ne pronađu. Gnjaci je to išlo na ruku. Desetinu su sačinjavali sedmorica žandara, a on im je organizirao smještaj i hranu, što je, iako sitno, plaćala država. Najveći dio prihoda išao je na teret samih žandara, kojima je gostionica postala dnevna žandarmerijska ispostava. I ne samo dnevna. I večernja. Gnjaco je vrlo često morao posezati u dobro zaključanu ladicu strpljenja kad bi u kasni sat teturajuće uniforme uvjeravao da nema više ni vina, ni rakije. Kovač se samo prvih dana kontrolirao, ne želeći pred momcima iz grada i vodnikom ostaviti loš dojam. Treće ga je večeri, saznavši da dvojica iz desetine potječu iz njegovog kraja, vino uzelo pod ruku pa je, plešući s njim ispred šanka, izvadio svoj ponos i vrtio s njim držeći ga za korijen, kako bi pokazao svu njegovu dužinu.

— Jel’ ima ko ovakoga?

— U jebate! Jadna ona koju ti pričepiš, rođo — rođak iz kraja se s njim ponosio, naglasivši ono rođo, kao da je obdarenost odlika svih momaka njihovog kraja.

Društvo za stolom se glasno smijalo, no, nekima je osmijeh bio samo obrambena reakcija. U mislima su zavirivali u svoje gaće i mjerili koliko je puta Kovačevo spolovilo veće od njihovog smežuranog crva.

U jednoj od rijetkih ophodnji kad je, po nalogu kapetana, cilj njihovog puta bio stočni sajam u susjednom selu, krnja desetina je zalutala, prateći put uz potok do Nikoline pilane. Ljudina i Moša su upravo rezali građu u gateru i pojava sedmorice žandara ih je prestravila.

— Bar dan! Jel’ prolazilo ovde zadnje vrijeme… sumnjivaca… ovim putem? Mislim, vodio neko stoku i to? — vodnik je želio iskoristiti trenutak za istragu, ili prikriti grešku što na zadnjem raskršću nije skrenuo lijevo.

— Kol’ko sam ja vidio, nije. Jeste za rakiju momci?

— Hvala majstore! Na zadatku smo. A… dobro… može jedna, znoj nas je u vodu stvorio. Prigrijalo, a mi u šinjelima… Samo jednu, momci, čeka nas zadatak.

Ljudina je točio, a pogled mu je bježao na humak preko puta jezerca. Šuma je odavno skrila tragove.

Ne mogu vidjeti. Možda ne znaju. Možda su došli slučajno. Da… slučajno… po slijepom putu. Nidžo moj, nema tu slučajnosti.

Pokušavao je u očima vodnika otkriti pronicljivost i ispitivački duh, ali vidio je samo odsjaj čašice koju je držao u rukama. Moša je unutra nastavio piliti i nabio Nikolin šešir do obrva, prije toga škiljavo pogledavši u sunce.

— I kažeš… nikog niste vidjeli.

— Ovdje ni vrag ne navraća.

Zna… ili hoće još rakije.

— Može još jedna?

— Al’ samo jedna, na zadatku smo.

Jedan od žandara kretao se s desne strane jezerca i išao pravo prema mjestu gdje su zakopana dvojica kaderaša.

Kamo će ovaj?

Ljudina je naizmjence gledao u vodnika i njegovog podređenog kako neumitno korača prema grobovima.

Ne mogu znati. Ne vide se… Ja ne bi pronašao.

Žandar je stao, otkopčao zatvarač i počeo mokriti. Ljudina je sada bio siguran kako žandar ne zna da mokri po glavama bivših prijatelja svog kapetana.