Tragovi goveda | Mladen Blažević

PISMO IZ VOJSKE

 

Gazda Ignjatija! 14.8.1916.

Javljam vam se s velikim zakašnjenjem i ovom vam se prilikom izvinjavam zbog toga. Vaš sin Josip i ja smo dobro, ako se izuzme ojed na nogama. Dobili smo ga od ne pranja. Peremo noge kad uspijemo, ali rijetko dođemo do tekuće vode. Što se borbe tiče, bilo je gadno, ali sad je dobro, ne možemo se požaliti. Čuvamo izdvojenu kotu za koju vam ne smijem reći gdje je. Nismo se pomakli već dva mjeseca. Nadam se da će tako i ostati dok ovo ne završi, ali to je teško za vjerovati. Ni hrana sad nije loša. Dobivamo provizaciju iz sela skoro redovno. Malo nas je pa si sami kuhamo uglavnom repu i ječmenu kašu, vrlo rijetko grah. Nekad u njima zapliva i komadić suvog mesa, ili slanine. Ne da se to mjeriti s gazdaričinom kašom, ili čorbom, ali što je tu je. Vaš sin je dobro. On više ne pije, ali smo obojica počeli pušiti. Nažalost rijetko se dograbimo duvana, ali zato kad uspijemo, uživamo u svakom dimu. Nadam se da su kod kuće svi dobro. Imate li vijesti o Milanu, mi ne znamo za njega od kad smo krenuli. Čuli smo svakakve priče. Nadam se da nisu istinite. Nadajmo se najboljem. Milan zna sebe čuvati. Puno pozdravite gazdaricu. Poručite joj da nam nedostaju njeni salenjaci i pite zeljanice. Pozdravite babu Julu i posebno mi pozdravite Anu. Ovom vam prilikom priznajem da volim vašu kćer i da ću vas pitati njezinu ruku, ako se vratim. Nisam izdržao da vam to ne napišem, jer stalno mislim na nju. Josip se slaže, ali znam da ćete vi odlučiti. Javiću vam se opet, a vi odgovorite na pismo. Znate kako je, vojnik se svakom pismu raduje. Adresa vojne pošte vam je na zadnjoj strani omotnice.

Puno pozdrava od Josipa i Petra!

Gnjaco je pismo prešutio, ali gazdarica je za njega ipak saznala od poštara Latice. Na njeno uporno traženje da ga pročita, Gnjaco je isto tako uporno, šutke okretao glavu i hvatao se nekog posla. Opet je najviše vremena provodio u šljiviku.

Prošlo je nekoliko dana od primitka pisma. Četkom je skidao lišajeve sa starih voćaka. Iz smjera brdašca na sjevernoj strani sela, gdje se nalazilo groblje, približavala se spodoba žene. Prepoznao je Julu. Hodala je odlučno i pri tom činila čudan pokret rukom, kao da će se svakog trena zatrčati.

Poslala je sigurno ona moja ženetina.

— Ignjatija! — uvijek ga je zvala punim imenom, kad je željela pokazati svoj autoritet.

— Reci Julo — Gnjaco se pravio da ne zna razlog njenog dolaska.

— Latica nam je rekao da pismo nije službeno… Znači nije obavijest… o smrti. Rukopis na omotnici je Šuljovanov… Jel’ ko ranjen?… Ko je stradao od njih dvojice?

— Sve je u redu. Čuvaju neku izdvojenu kotu. Kažu da nisu… u opasnosti. Ono… kako Dudalo kaže. Bilo je gadno… al’ sad je dobro.

— Zašto nam onda ne daš pismo? — činilo se, Juli je laknulo.

— Ne znam. Oni ne znaju… da je Milan poginuo.

— Nemoj to ni pisati nazad… imaju… loših vijesti svaki dan.

— Neću im odgovoriti… što da im napišem? Šuljovan mi kaže da će zaprositi Anu… kad se vrati… Prosi je… Dobar je momak, al’… jebi ga, ne dam Anu… Dogovorio sam sve… Crevar već čeka. Tamo će imati pristojan život. Što će njih dvoje zajedno? Ne bi imali što za pojesti… Što bi s djecom?… Ona bi pjevala, a on čita. Od tog se ne da živsti.

— Aha… neš se javiti svom sinu zbog tog što nisi na čisto oćeš Šuljovanu dati svoju ćer il neš. Piši sinu, a ne Šuljovanu… da znaš… Ana cmizdri za Šuljom svaku večer…da znaš…oš joj slomiti srce?

— Od ljubavi se ne živi. Ti to znaš.