Tragovi goveda | Mladen Blažević

PIŠEM I ČITAM

— Ja bi za vas radio… ako može. Vrijedan sam i… ništa mi nije teško.

Ajde gazda Gnjaco, ajde… ne mogu živjeti bez novaca… ajde radiću… čistiću svinjac ako treba… za brašno i so… ajde primi me Gnjaco…

Gostionica je neko vrijeme šutjela. Lagano požutjeli zidovi, šank izlizan laktovima i ljepljiv od vina, do pola ispijena boca za stolom u kutu i brkati gostioničar s druge strane šanka.

— Đe? — Gnjaco je razmakao svoje brkove.

— Pa tu. Mislim, dobro pišem i to… znam, mlad sam, al biću skoro punoljetan… nemam zemlje i sad kad je mater umrla… šta da radim… pa sam mislio… dobro pišem i lijepo, krasopis… onda čitam i… računam, a sve bi ja radio.

— Čekaj mali… Šuljovan, jel’ te tako zovu?… Žao mi je zbog majke, al’ čime ću…

— Samo za hranu i da se obučem… ime mi je Petar.

— Ma… jebi ga… Petre… ajde pročitaj ovo.

Izvukao je novine koje su se nalazile pod izvrnutim čašama i bacio ih na šank. Donio ih je neki trgovac iz grada i dobro su upijale vodu. Mladić je osušene i izvitoperene listove stavio pred sebe i tečno započeo. Pažnju mu je privukao članak čiji je naslov bio okružen tragom sušenja čaše.

— Dobrovoljno društvo za spasavanje. Opremljenost sanitarne postaje. 27. 10. 1910.

Mladić je kratko pogledao preko šanka, dajući važnost vijesti koju će pročitati.

— Iznenađuje solidna opremljenost lijekovima, zavojnim materijalom i instrumentima – posebno kirurškim instrumentarijem (amputacioni nož i pila, raspatorij, škare i kliješta za kosti, držač očnih kapaka, otvarač ustiju po Konigu, traheotom, kliješta za polipe, štipaljke za hemostazu po Peanu, pincete za strana tijela, skalpeli, glavičaste i žlijebaste sonde, kateteri itd.) Prema potrebi za intervencije na terenu uzimana je sanitarna torba, kovčeg sa udlagama, u slučaju velikih katastrofa veliki sanitarni kovčeg s torbom i povojima, zatim kovčeg s protuotrovima, košulje i remenje za vezanje umobolnih, te izolirane škare za rezanje električnih žica.

— U jebem ti što ga ti nadrobi. Dobro… čitaš ko da slavuj pjeva. Ajd’ da vidim taj krasopis… meni se ta slova uvijek nekako krive… nekako nejednako mater im.

— Pišem k’o da crtam gazda Gnjaco.

Gnjaco je izvadio nalivpero iz posebne kutijice, čuvane u ladici pisaćeg stola.

— Ajd’ piši tu evo ti papir, al’ što sitnije da više stane, nemam ja papira na bacanje… Ovako… trideset vreća brašna, četri bačve bijelog, tri dvoguze rakije…

Gnjaco ga je zaposlio. Osim gostionice, imao je dućan, koncesiju na održavanje puta koji je prolazio kroz selo, kamenolom s trideset nadničara. Imao je i mlin, koji je prehranjivao cijelu mlinarevu familiju i pritom punio Gnjacin skriveni kovčežić. Naslijedio je to od pokojnog oca, jednog od sedamdeset i pet izbornika s neposrednim pravom glasa. Otac je to pravo stekao plaćajući preko pedeset forinti poreza na nepokretnu imovinu. Obogatio se otkupljujući stoku za nekog bečkog trgovca, a ovo što je Gnjaco naslijedio bio je samo mali dio njegovog bogatstva.

Zabačen i u pripizdini. Gnjacina starija braća su, nakon očeve smrti, jedva dočekali da ovaj napuni šesnaest. Oženili su ga i poslali iz grada na selo u Smrčković. Mjesto u zelenoj dolini prepolovljenoj bistrom rječicom Radonjom. Gnjaco, ili punim imenom Ignjatija, tad je još mogao svoje brkove i bradu obrisati gumicom. Ali, gazdinstvo na selu bilo je dovoljno veliko, a Gnjaco čovjek britkog uma. Uz sve uhodane poslove koje je naslijedio, Gnjaco je postao čovjek čije su se riječi čule, a ne samo slušale. Tada je još bilo onih, koji su umjesto stakla na prozorima imali rastegnute svinjske mjehure, a umjesto petrolejki, luči od borovine, čineći prostorije smrdljivim i zadimljenim. Da je htio, postao bi načelnik Smrčkovića, ali nije za tim imao potrebe ni želje. Bio je jedan od onih što ne nose dva broja veći kaput, i dobro poznaju duljinu svog koraka.

Mali Šuljovan mu je dobro došao. Bilo je malo mladih, vrijednih nezaposlenih mladića, čije olovke ne buše papir. Nije mu davao plaću od koje se moglo lagodno živjeti. Ali mladić je imao malo troškova. Ručak nije plaćao, jer se odmah dopao gazdarici Nedi. Gnjacina žena Neda je u Petru, ili Šuljovanu, kako su ga seljaci zvali, prepoznavala ono što je željela vidjeti gledajući u svoja dva sina. Nije puno govorio, radio je što mu se kaže, za nedovršeni posao nije nabrajao beskrajna opravdanja. Osim što je svoje zadatke marljivo izvršavao, pokazivao je interes za sve što je činio. Uvijek je pokušavao pronaći način kako da nešto unaprijedi.

Na kraju bi tjedna, uspio sakriti poneki krajcar u zakrpljenu čarapu.

Nasuprot tome njezinim su sinovima svi poslovi predstavljali muku. Otaljavali bi svako zaduženje, do granica Nedine i Gnjacine strpljivosti. No, kad bi samo na tome ostalo, Gnjaco bi povjerovao svojoj ženi kad bi govorila:

— Opametiće se kad se ožene… drugo je kad te u kući čekaju gladna usta.

Gnjacu je morilo što su obojica neprekidno činili štetu. Stariji, imenom Josip je, primjerice, jureći pijan na saonicama iz Vrela Utinje prema Smrčkoviću s grabovim trupcima za ogrjev, prevrnuo saonice u provaliju i pritom satro obje kobile.

— Na nesreću ne i sebe — vikao je Gnjaco.

— Nije vidio kamen na putu — branila ga je gazdarica, ciljajući na Josipovu razrokost.

Lijevo oko mu nije pratilo desno, no nije zbog toga lošije vidio. Bio je to samo povod za zlobna dobacivanja njegovog brata za vrijeme večere:

— Kupus gleda meso vadi.

Zlobni mlađi brat, Milan koristio je svoj osmijeh i vješto izbjegavao posljedice. Iako su, prema štetama koje je činio, morale biti stroge. Jednom je, skrivajući se s ukradenom cigaretom iz očeva dućana, umalo zapalio cijeli sjenik, ali je stradala zaliha sijena pa je Gnjaco, obješenog brka, bio primoran otvoriti račun u svojoj gostionici. I to pijanicama bez novca, koje je inače, kad bi ostali bez novca, s posebnim užitkom izbacivao iz gostionice. Nije bilo druge. Trebalo mu je njihovo sijeno. Imao je tri krave, dvije junice, dva para kobila, pastuha i ždrijepca, a toliko preživača sažvače tri sjenika.