Tragovi goveda | Mladen Blažević

MARKO

 

— Gnjaco… onu drugu pušku što imaš… posudio bi… ako može na par dana…

— Šta će tebi Petre puška?… Štaš s njom?

— Neka… lisica… krade nam kokoši… samo što nam ne dođe u kuću.

— A šta je s onim tvojim čupavim?… Onaj ćeno goni… mali… prznica… šta lisice ne zarezuje?

— Trči on za njom… al’… ne znam… brža je valjda…

— Uzmi pušku, jebeš je… stoji tamo, niko je ni ne čisti… pazi samo da ne upucaš ćenu… Nego… reci mi…jednu stvar. Ti si… dok si radio, jesi, viđao si Milana kako priča s Jojom.

— Jesam.

— Jesi čuo o čemu bi pričali?

— Ne znam… nisam sluša…

— Razmisli još jednom

— Ne znam… kažem ti… nisam sluša… jednom sam čuo da spominju nekog Marka… to mi je zapelo za uho… ne znam da u selu imamo Marka… nešto kako Marko treba dognati krave… toga se sjećam.

— Aha… da, ne znam ni ja… nema Marka ovdje… ko će ga znati.

Medo nije bio raspoložen za razgovor, ili barem slušanje. Umjesto da hoda sa Šuljovanove desne strane i povremeno prelazi na lijevu samo da bi zapišao stablo, ili nečiju ogradu, danas je nemirno tumarao uokolo kao Kurta. Kurta ga danas nije ni dočekao. Imao je, izgleda, važnijeg posla. Petru su misli cijeli dan bile u njegovoj kućici.

Što ću ja s njom? I što? Što s tim kopiletom?… Nije to… nije dijete krivo… hm… pa i ja sam… ja sam neko kopile… zašto sad?… Tako je bilo lijepo… i ona Ana… ona iza sjenika…

Ušao je bez pozdrava. Odmah je primijetila pušku i promijenila izraz lica. Šutke je na stol postavljala ručak.

— Rekla si da je taj… da se nalazio s Milanom?

— Dolazio je… tu su u dvorištu znali pričati… jednom su ovdje za stolom popili rakiju… al’…

— Šta al’?… Nemoj mi, bolje da ne znam… Znaš kako se zove taj?

Ana se sjetila puške.

— Joj nemoj Petre… navući ćeš na se nesreću.

— Šta sam te pita?… Nemoj me izazivati.

— Marko… mislim Marko, čula sam, jednom ga je tako zvao.

— Marko… e… Marko… e moj Marko… jeba si mačku mater.

— Nemoj Petre… nemoj nesreću izazivati…

Ostala je dugo plakati, dok je Petar izašao ponijevši pušku. Uputio se putem prema Gnjacinu šljiviku. Nije znao kud. Ali, želio je pucati.

— Znači… Milan i Joja… i taj… Marko… e, Joja će morati reći… moraće pričati.

Kurta ga nije slušao. Mirisi su previše odvlačili njegovu pažnju.