Tragovi goveda | Mladen Blažević
MARKO
— Gnjaco… onu drugu pušku što imaš… posudio bi… ako može na par dana…
— Šta će tebi Petre puška?… Štaš s njom?
— Neka… lisica… krade nam kokoši… samo što nam ne dođe u kuću.
— A šta je s onim tvojim čupavim?… Onaj ćeno goni… mali… prznica… šta lisice ne zarezuje?
— Trči on za njom… al’… ne znam… brža je valjda…
— Uzmi pušku, jebeš je… stoji tamo, niko je ni ne čisti… pazi samo da ne upucaš ćenu… Nego… reci mi…jednu stvar. Ti si… dok si radio, jesi, viđao si Milana kako priča s Jojom.
— Jesam.
— Jesi čuo o čemu bi pričali?
— Ne znam… nisam sluša…
— Razmisli još jednom
— Ne znam… kažem ti… nisam sluša… jednom sam čuo da spominju nekog Marka… to mi je zapelo za uho… ne znam da u selu imamo Marka… nešto kako Marko treba dognati krave… toga se sjećam.
— Aha… da, ne znam ni ja… nema Marka ovdje… ko će ga znati.
Medo nije bio raspoložen za razgovor, ili barem slušanje. Umjesto da hoda sa Šuljovanove desne strane i povremeno prelazi na lijevu samo da bi zapišao stablo, ili nečiju ogradu, danas je nemirno tumarao uokolo kao Kurta. Kurta ga danas nije ni dočekao. Imao je, izgleda, važnijeg posla. Petru su misli cijeli dan bile u njegovoj kućici.
Što ću ja s njom? I što? Što s tim kopiletom?… Nije to… nije dijete krivo… hm… pa i ja sam… ja sam neko kopile… zašto sad?… Tako je bilo lijepo… i ona Ana… ona iza sjenika…
Ušao je bez pozdrava. Odmah je primijetila pušku i promijenila izraz lica. Šutke je na stol postavljala ručak.
— Rekla si da je taj… da se nalazio s Milanom?
— Dolazio je… tu su u dvorištu znali pričati… jednom su ovdje za stolom popili rakiju… al’…
— Šta al’?… Nemoj mi, bolje da ne znam… Znaš kako se zove taj?
Ana se sjetila puške.
— Joj nemoj Petre… navući ćeš na se nesreću.
— Šta sam te pita?… Nemoj me izazivati.
— Marko… mislim Marko, čula sam, jednom ga je tako zvao.
— Marko… e… Marko… e moj Marko… jeba si mačku mater.
— Nemoj Petre… nemoj nesreću izazivati…
Ostala je dugo plakati, dok je Petar izašao ponijevši pušku. Uputio se putem prema Gnjacinu šljiviku. Nije znao kud. Ali, želio je pucati.
— Znači… Milan i Joja… i taj… Marko… e, Joja će morati reći… moraće pričati.
Kurta ga nije slušao. Mirisi su previše odvlačili njegovu pažnju.
Sadržaj
Pišem i čitamOficirska kurva
Oklada
Lud al’ pametan
Subenast
Arijanisti, bogumili, kalvinisti, komunisti i anarhisti
Stari momci
Sprovod i rođenje
Kuma Toma
Pridrži mi uzde!
Kroz rešeto
Zemlji treba ostaviti njen dio
Čudna neka vojska
Ljudina i šegrt
Pismo iz vojske
Doći će žuti
Pravo prase
Napiši na led pa okreni suncu
Lovac
Urlaub
Zlatom piši, govnom zapečati
Ubilo kuma
Brbljiva Branka i šutljivi Milivoj
Što bi mu ja?
Ni čašu, a upišan
Misli na pogaču!
Šutnja je laž
Šinjo i Joja
Posrana riječ
Gljive i trave
Momak iz grada
Stokokradica
Nek’ vam je sa srećom
Brat i ujak
Gola je guzica tvrđa od Budima grada
Dvije svadbe i ponovno rođenje
Uzmeš koliko ti treba
U mećavi
Nerotkinja
Moj čovjek
Svetac, ili blaženi
Na probu
Noć za dan
Žandari na zadatku
Treba dobro očistiti pušku
Politička platforma
Kip s imenom
Dobijem ga, pa ga izgubim
Grijeh je ljubav bez djece
Lovac i divljač
Udarila me grana
Pogodak je pogodak
Dokoni umirovljenik
Novi čuvar reda
Blago, ili teret
Lopovi su na sajmu
Noseća sam
Istraga
Marko
Mutni poslovi
Nigdje odavde
Šta je vama ljudi?
Ode i drugi
Štala
Što će mi novci, ako nema žena
Tragovi stoke
Kud kreneš ugaziš u balegu
Trap za kestene
Tamo lopovi žive k’o gospoda
Vrag je diga šumu na noge
Moram nešto obaviti
Tebi više ne treba
Neko je tamo zakopan
Neotvoreno pismo
Malo, plavo, smežurano
Impresum