Tragovi goveda | Mladen Blažević

OFICIRSKA KURVA

Šuljovan je jednom mjesečno primao pismo. Na ljubopitljive poglede poštara Latice, Dudala, Prikolice, Stršena i Šunjca, čije su podlaktice svakodnevno brisale Gnjacin šank, odgovarao je smiješkom kakav se upućuje dječačiću koji ne može vezati vezicu na cipeli. Pismo koje je uvijek stizalo u velikoj omotnici s pečatom komande garnizona na poleđini, prije smrti je dobivala njegova majka.

Zbog toga su je žene u selu zvale „oficirska kurva“, iako u selu oficira nije bilo. Istodobno su njihovi muškarci potajno sanjali da ih pijane po povratku iz gostionice dočeka upravo ona, jedrog tijela i bez one ukiseljene repe, koje su umjesto lica imale njihove žene. Tako je poštar Latica jednom mjesečno, znatiželjno vrtio veliku omotnicu u jednoj ruci, dok je u drugoj čvrsto stiskao vino, skupljajući hrabrost za odlazak do njene kuće.

Zvala se Smilja i dok nije umrla sin Petar joj je bio prirastao za desno bedro. Nakon smrti majke, petnaestogodišnjak Šuljovan, ostao je sam s kravicom, psom sklonim lutanju i s nekoliko kokoši naviklih na noćno motanje lisice oko kokošinjca, u kućici udaljenoj na puškomet od Gnjacinog šljivika. Do tužnog događaja, od te mamine maze niko nije čuo ni riječ, a onda je ta ista mamina maza od popa glatko odbila bilo kakvu pomoć. Zlobne glasine o njenim oficirskim vezama dobile su potvrdu za vrijeme pogreba, na kojem je naočiti časnik iz grada, prvi nakon Šuljovana, bacio grumen zemlje u njezinu raku.

Petar je pogledao u lica na groblju tražeći tugu. Našao je samo poglede samilosti. Uhvatio je oficira za ruku, a onda ga brzo pustio postavši toga svjestan.

Ne treba meni niko sunce vam… ne psuj na pogrebu!… Sam ću ja sve… sve ću sam bez… majko moja… majko…

Praznina u tijelu, koja se povećavala osvješćivanjem gubitka majke, punila se gorčinom i mržnjom prema licima na pogrebu. Kad je ponovno pogledao prema djelomice zatrpanom kovčegu znao je da mu više ne treba niko.