Tragovi goveda | Mladen Blažević

KROZ REŠETO

 

Ana je imala tanke ruke i dugačke prste, ali kretnjom grahove osmice prilikom prosijavanja graha vladala je savršeno. Voljela je taj posao, jer je kotrljanje zrna po metalnoj mrežici stvaralo zvuk, koji je sasvim lagano prigušivao njenu pjesmu, a istodobno stvarao ritam. Provejavanje, ili čišćenje graha kroz rešeto, oduvijek je bio ženski posao, iako su za njega bile poželjne jake muške ruke. No, ne i presudne. Najvažnija je bila izvježbanost pokreta (grahova osmica) i ritam. Samo je određena brzina elipsastog pokreta u obliku osmice, grah skupljala u jednom dijelu velikog rešeta, a osušene lisnate ostatke mahuna u drugom. Prašina, naravno, pada na pod. Ali vješto baratanje rešetom jedan je od zadnjih poslova. Sazreli grah najprije treba pobrati, i to zorom, dok je još rosa. Postoji za to praktičan razlog. Preko noći, zbog rose, mahune prime vlagu, pa se prilikom berbe znatno manje otvaraju i gubici su manji. Nakon završene berbe, grah se rasprostire na gumno i potrebno je jako sunce i lagan, topli vjetar. Pri takvim, idealnim okolnostima, nedovoljno dozrela zrna će dozrjeti u nekoliko sati, a većina mahuna osušiti do pucanja. Tad se grah prigoni na hrpu i mlati dugačkim drvenim štapovima. Najbolje od lijeske, ili smrdljikovine, zbog njihove elastičnosti. Ukoliko je dobro osušen, zrna će ispasti iz svojih kućica i osušene stabljike mogu se nositi na bunjište da se pretvara u kompost. Na gumnu ostaju samo zrna graha koja se vrbovim metlama metu na hrpu. Sad je ponovno potreban vjetar, jer nakon sita grah se provejava. Sipa se s visine ramena na platno. Ukoliko ima vjetra, svi mali listići, koji su ostali u situ, odlepršat će smjerom vjetra, a teška zrna past će pravo na platno i posao je obavljen. Potrebno je grah samo istresti u vreću i skladištiti na suhom.

Gnjacino gumno bilo je najveće u selu. Sastavljeno od velikih segmenata, betoniranih novim portlandovim cementom, kako bi se izbjeglo pucanje ploče uslijed slijeganja terena. Mogao je na njemu četveropreg napraviti puni krug. Ali, imao je Gnjaco dosta graha. Trebalo je ponekad hraniti i preko trideset nadničara u kamenolomu. A za radnika i vojnika nema bolje hrane od graha. Bolje je samo, ako se u njemu može pronaći komad slanine, kobasice, ili suhog rebra. Grah je bio omiljena hrana i mrzila ga je samo Prikoličina žena. I to iz drugih razloga. U Prikoličinoj se familiji, grahu pridavala posebna pažnja. Da je neko iz familije bio umjetnik i imao priliku isklesati kumir, koji bi predstavljao zaštitnika familije, kumir bi sigurno u lijevoj ruci držao kazan s grahom, a u desnoj veliku zaimaču. Na licu mu se ne bi ocrtavao izraz zadovoljstva zbog izvršavanja rituala njegovih štovatelja, nego olakšanja zbog netom ispuštenog plina. Rod Prikolica je tako, kroz generacije, stekao želudac i crijeva navikla na grah, koja su bez puno varenja uspijevala iskoristiti hranjive sastojke. Tako se na dijelu vrta gdje se tromjesečno praznio zahod, sve žutilo od nesvarenih, žutih, grahovih košuljica.

Takve poslove, kao što je berba graha, koje bi radila cijela familija, susjedi i kumovi, volio je i Petar. Ne zbog tog što bi se mobom sakupilo puno ljudi. Već zbog tog što bi, bez straha od Gnjacine sumnjičavosti, mogao biti u Aninoj blizini. Izbjegavao je takve prilike pred Gnjacom. Čuo ga je jednom, kako govori gazdarici:

— Da mi neko Anu… mislim ono što je napravio Milan… onoj… frajli, ne bi me spriječila ni ti ni Jula, ni… četa vojnika… Zatuko bi ga… Ako vidiš da se mota… neko… nadničari… ili neko… da se mota oko nje, odma me zovi… Ide ona u Crevare… sve sam dogovorio… stari Crevar ima sina k’o… stvoren je za nju.

Znao je Šuljovan da Gnjaco ima strah od nadničara, a ne od njega. To ga je na neki način i uznemirivalo. Izuzev Kuma Tome, niko ga ni u čemu nije ozbiljno shvaćao. Zato mu se onako i otvorio.

Reći ću joj… makar na kozi orao.

I rekao joj je, onako kako je znao:

— Udaj se za mene.

Na trenutak je njena pjesma zastala. Čak je i grah u rešetu promijenio ritam. Pogledi su im se sreli.

— Udaće me u… Crevare.

Nastavila je pjevati, samo joj je glas sada bio tanji, a pjesma postala jednoličnija.

— Znam… Bi li se ti udala?

Šutjela je, ali Šuljovan je znao da je pitanje bilo nepotrebno. Slutio je on već dugo kako Ana zna kad je prisluškuje. U njegovoj prisutnosti pjesma je postajala vedrija i razigranija.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.