Tragovi goveda | Mladen Blažević

UBILO KUMA

S fronta su često stizale loše vijesti, ali jedna je sve seljane teško pogodila. Latica ju je drhteći bradom objavio u gostionici:

— Ubilo Kuma Tomu.

S jednostavnim vojnim sandukom u selo su stigle i glasine, kako je Kuma Toma poginuo u vojničkoj kantini, umjesto na fronti i to zbog nepažnje suborca iz njegove desetine. Po prvi je put selo iskreno žalilo. I prije se na vijest o nečijoj smrti izjavljivalo suosjećanje najbližima. I bilo je ono iskreno. Bili su seljani potreseni kad bi poginuo neko iz kraja i to bez obzira, jesu li se prije toga s njime sudili oko međe. No, razlog tome najčešće je bila spoznaja da su oni, ili neko od njihovih smrtni. Da šrapnela ne bira prema simpatijama, poštenju, čestitosti, ili vjeri u boga. Ona i granata uzmu kako im dođe. Jednog, ili trojicu, dobre, ili loše, glupave, ili mudrijaše. No, kad je doprla vijest o Kuma Tominoj smrti svi su osjetili iskrenu tugu. Selo je nakosilo obrve i pokazalo bore na čelu.

Istog dana se nekolicina najbližih, od kojih su neki potegli iz udaljenih mjesta, sakupila još u rano jutro. Jedan od njih bio je i familijski kum Slavko. Osjećajući obavezu prema Tominoj familiji zbog sireva, kokoševine i domaćih jaja koja je nosio u grad nakon svakog posjeta, Slavko se odmah ujutro ponudio da sudjeluje u kopanju rake za pokojnika. Ispalo je da je jedan od četveročlane ekipe u koju se nije bilo lako uklopiti. Ne zbog nevičnosti težačkom radu. Nije lopata bila teška. Teško je bilo pratiti ritam ispijanja vina ostale trojice. Nadoknađivao je to neprekidnim brbljanjem, koje je ostaloj trojici izmamljivalo smiješak na usta. No, kad je raka bila gotova Slavko je prestao govoriti, te ozbiljno i mudro šutio. Ostala su trojica pomislila da je tek sad postao svjestan gubitka i da mu nije do riječi. Vratili su se do pokojnika pripremajući se za pogrebnu povorku, ali Slavko je i dalje šutio, čvrsto stišćući novo natočenu čašu. Činilo se da dobro podnosi piće. Hodao je ravno, a glava mu je stajala visoko uzdignutog čela, samo malo orošena sićušnim grašcima znoja. Kad je Tomina baka upitala ko će nositi krst samo je digao ruku ne izgovorivši ni riječi. Povorka je bila duga, ali put od Tomine kuće do groblja bio je predugačak. Usporenim hodom trajao je nešto više od sata. Slavko je hodao na čelu kolone noseći krst, za njim kola s lijesom, a odmah iza ucviljena familija i ostali sudionici. Dudalov rođak na kočijaševu mjestu prvi je primijetio kako nešto nije u redu. Slavko je hodajući pred njim, počeo učestalo premještati krst, prislanjajući ga uz jedan, pa uz drugi bok. Nakon što su prevalili većinu puta to komešanje je postalo još učestalije i odjednom je do tad uspravno Slavkovo čelo tražilo nešto po džepovima. Ni krst više nije stajao uspravno i nije ga držao s dvije ruke. Nalazio mu se pod miškom. Konjska su kopita umjesto da podižu male oblake prašine odjednom pronalazila male lokvice, a Slavko je hodao čudno raširenih nogu. Kad se u povorci osjetio jetki miris mokraće neki dječak je istrčao na stranu iz povorke zavirujući naprijed. Pri povratku je poluglasno izustio: „Jebote, Slavko se ispišo.“ Nakon što su stigli do pogrebnog mjesta gdje je Slavko uz pomoć nekolicine krst zabio u zemlju, pokojnikova baka nije mogla šutjeti:

— Kako si se moga?… nosio križ i piša… mojem Tomi?…

Slavko je odgovorio, ali ga baka nije razumjela. Uspijevao je izgovarati samo prva slova riječi: „P… m… s… j… p“. Ostala su se izgubila u alkoholnoj izmaglici.