Tragovi goveda | Mladen Blažević

NOĆ ZA DAN

 

Milan je od svog oca dobivao sve više povjerenja, a najviše ga je zaslužio napornim radom i marljivošću. Isto je tako, za sve alate koje je koristio, imao predviđeno mjesto. Ako ga je on zadnji koristio, nije se moglo dogoditi da alat, koji ti je upravo sad potreban, ne možeš pronaći. Bilo ga je dovoljno upitati gdje je i zaista bi bio tamo. Josip je, nasuprot njemu, predmete odlagao na najbliže dostupno mjesto, što je najčešće značilo na pod. Neovisno je li taj pod dio dvorišta, štale, ili Gnjacinog šljivika. Iza njega bi danima, ukoliko to ne bi učinio Milan, ostajali tragovi njegovog posla. Tako bi strugotine pred sušom zauvijek ostale svjedočiti danu kad je Josip popravio vrata svinjca izblanjavši i prepilivši četiri daske i jednu letvu, te zabivši u njih nekoliko čavala. Možda je i sam Josip želio povijesno obilježiti te dane kad je nešto radio, jer su bili vrlo rijetki i podsjećali na blagdane. Najviše je vremena provodio čitajući, za što je najveću krivnju snosio Moša. Ne samo da mu je redovno nabavljao nove stvari za čitanje, nego je i njegov odabir naslova bio usmjeren da svog učenika navuče na tu besposlicu. Josip je, za razliku od Šuljovana, prije nego se upoznao s Mošom, rijetko posezao za pisanom riječi, ali Mošino slikovito pripovijedanje i izbor ležernih djela koja mu je na početku donosio, učinili su da Josip postupno sam traži sve teže i izazovnije štivo. I nije ga smetalo što bi mu Gnjaco povremeno znao reći:

— Moga bi delati i nešto korisno.

Ili Neda:

— Izgubićeš oči.

Čitao bi do kasno uz svijeću i zbog tog se dizao kad su krave bile odavno pomužene, a pogača hladna. Gnjaco mu je rijetko prigovarao. Vjerojatno ga je još štedio, bojeći se da se ne vrati piću. No, povratak Milana, koji je svojim radom pokazivao kako bi trebao izgledati sin, tjerao ga je da mu sve češće uputi po koji prijekor.

— Zamijenio noć za dan. Tako nema ni posla, ni cure, ni svoje… familije… nisi deran… Ostaćeš sam ko Latica. Jel’ to ‘oćeš?… Zašto ne bi s momcima otiša na čijanje? Kad neš onu malu Malobabinu… a naša sam ti je… mala je ko šećer. Al’ neće… lijena kuga. Ne da mu se ni jebati, a đe familija. Samo čitati. Jebale te knjige. Nema tog znanja što ja nisam naučio radom i… ovom glavom. Zapamti… ne ide znanje kroz glavu nego kroz ruke.

Josip nije ništa odgovorio. Sličan razgovor je prošao puno puta. Posebice priču o ženidbi. Nije on bio protiv, ali osjećao je da nije spreman. Bilo je puno stvari koje je želio saznati, napraviti i promijeniti. Nije znao točno što. Nešto. Ali to sigurno nisu bila vrata na svinjcu, kao ni ženidba za neki rumeni curetak.

Nasuprot njemu. Milan je prestao kasna poslijepodneva provoditi sa svojom sestrom i obilazio čijanja i prela s nekolicinom momaka, privlačeći poglede i osmijehe cura. Još jedan razlog da Gnjaco na njega usmjeri svoj ponos. Ali, kao što mu nije bilo pravo Josipovo gubljenje vremena s onim momkom iz grada, isto mu se tako nije sviđalo povremeno Milanovo druženje s Jojom. Oni kraj prozora su udarili u tešku filozofiju, ali koje su bile teme ove dvojice, slutio je, bolje je ne saznati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.