Tragovi goveda | Mladen Blažević

UDARILA ME GRANA

Šuljovan se vraćao kući nakon rada ranije nego inače. Obično je za starim pisaćim stolom iza gostionice provodio veći dio dana, a ostatak dnevnog svjetla hvatao kraj prozora u kutu s dvojicom prijatelja. No, danas je odlučio ići ranije. Posla nije bilo, a priče u kutu vrtjele su se u krug hvatajući svoj rep. Kad ne bi imao drugog posla, jednim dijelom puta pratio ga je Medo. Pas je volio da mu neko pravi društvo u obavljanju svakodnevne dužnosti obilježavanja svog teritorija. I Petar je volio njegovo društvo. U posljednje bi vrijeme više riječi progovorio s Medom, nego s onom dvojicom u Gnjacinoj gostionici.

— Ma, dobro to, al’ kako pričati s Anom? A?… Pogledaš je… makne pogled. A vikati?… E vikati ne mogu. Proba moj Medo, kažem ti. Zatitra mi glas i izgledam smiješno. Kaj da ću zaplakati. A ona pjeva li ga pjeva… samo pjeva. Volio sam je nekad slušati moj Medo. Samo… nekad je pjevala veselo. Sad je… veselije na karminama nego kod mene u kući.

Tamo gdje je završavao Medin teren, Šuljovana bi obično dočekao njegov pas Kurta.

Medo i Kurta su se dobro poznavali i nikad između njih nije bilo ozbiljnijeg trvenja. Nakon što je miris susjedovih genitalija Kurti ugasio požudu, obostrano su se izbjegavali. Neslaganja su se iskazivala samo u prepišavanju stare lipe, koja je dijelila njihova dva teritorija. S Kurtom se, za razliku od Mede koji je bio pažljiv slušatelj, nije moglo pričati. On je bio jedan od onih koji gledaju svoja posla i ne opterećuju se tuđim brigama. Zato je drugi dio puta Šuljovan odšutio, prateći Kurtin čupavi rep koji je izvirivao iz visoke trave.

Ana ga je dočekala okrenuta leđima, miješajući podgrijana plućica pokraj vatre.

— Evo me srećo!

Iznenadio je sam sebe takvim pozdravom. Nije ju zvao srećom još od kad je te sreće nestalo i kad je shvatio da se sinu s njom ne treba nadati. Okrenula se, klimnula i pomaknula pogled.

— Što ti je to… imaš nešto na usni.

— Udarila me grana.

Samo ga je na trenutak pogledala, pokušavši uhvatiti njegovu reakciju.

— Kako?… što ne paziš kud ideš?

Okrenula se prema vatri da bi sklonila suze.

— Spremila sam ti plućica… znam da voliš.

— Ajde nešto dobro danas. Znaš… ti ne znaš… Milan je opet nesta.

— Nesta?… Kako nesta?

— Ne zna se, al’… izgleda… utovario brašno jučer ujutro… odveza u grad i proda zajedno s kobilama i kolima. I onda… nesta… tako barem ispada.

Ana je sad briznula u plač. Imala je razlog pred Petrom.

— Ej… dobro je… niko nije strada… ej čuješ, taki je divlji. Doće on opet kad ga nešto sažene. Ej… smiri se.

Petar ju je grlio, a Ana je zabila lice u njegovu košulju. Kasnije dok su plućica nestajala iz tanjura, Ana se privila uz Petra. Te su noći, po prvi put nakon svadbene, vodili ljubav, nisu pravili sina.