Tragovi goveda | Mladen Blažević

SPROVOD I ROĐENJE

Malobaba je štrmlao, nerazumljivo pričao sebi u bradu. Isto je to činio njegov otac, a vjerojatno i djed, ali to više niko ne pamti. Time su Malobabe, jer od reda su ih zbog prezimena tako zvali, ostavljali dojam mislioca, od kojih je bilo važno čuti i razumjeti bilo koju riječ. Ono što propuštaš je, činilo se, od presudnog značenja. Dijelom su to mogli zahvaliti uspravnom držanju i pogledu pravo u oči. Kao i onoj desnoj obrvi, koja bi često stajala zamalo pod pravim kutom. Samo su rijetki, koji ih bolje poznaju i djelomice razumiju što govore, znali da trkeljaju obične gluposti.

Kad je Prikolici umro otac, na sprovodu je neko, prije popovog očenaša, zlobno predložio Malobabi da, kao prvi susjed, održi govor. Malobaba je podigao svoju obrvu i važno počeo štrmlati. Ubrzo su tužni posjetitelji napinjali uši, pokušavajući uhvatiti barem koju riječ. Govorio je kako je stari Prikolica bio pošten i vrijedan čovjek, ali isto je tako mogao pričati kako su se godinama sudili, ili kako mu je prokleti starac otrovao psa. Niko ga, ionako, nije mogao razumjeti. Gnjacini sinovi su teško zatomljivali smijeh i postupno zarazu smijuljenja prenosili na cijeli sprovod. Grohot su priječile samo babe bugaraljke, koje su po dužnosti stalno ponavljale: „Pssss! Pssss!“

Fešta se nastavila kod Prikoličine kuće gdje je društvo, nakon obilnog jela i pijanke započelo pjesmu. Započeo ju je sam Prikolica, popraćen mrkim pogledom svoje majke.

Šuljovan je slavlja svih vrsta izbjegavao kad je god mogao. Na pogrebu i karminama bi stajao uvijek negdje sa strane, kako bi se što lakše mogao izvući da niko ne primijeti. Nije za to imao razloga. Većina posjetitelja je ionako gledala u pečenje na stolu.

Izašao je iz dvorišta u pratnji Prikoličinih pasa. Petar nije znao izgledaju li tužno jer im nije bacio kost, ili još tuguju za starim Prikolicom.

Zašto ja nikad ne uzmem… a mogao sam, barem komad praseće glave… sad kad dođem kući i zavirim u ostavu… dobro ima još ona slanina što je gazdarica dala. Biće toga sve manje. Kriza je… možda Zabadalo ima pravo. Biće rata… i… a i ujak govori isto… a ko će znati ako on neće. I kad pročitaš one novine… pa… oduzmi, zbroji… ne sluti na dobro. A što to meni znači…? Jel’ mi znači…? Znači, znači, Petre… znači i ovom ćeni… a… ko zna… možda nas sve to zaobiđe.

Iz nekog nepoznatog razloga, ubrzo nakon sprovoda, događalo bi se rođenje djeteta. Vrlo često u istoj familiji. Tako se nakon smrti starog Prikolice, mlađem, petnaestak dana kasnije, rodila treća kći. Prikolica je bio istinski razočaran. Babe su prognozirale:  „Sigurno je sin“, jer trbuh njegove žene stajao je visoko, a i lice joj je bilo čisto bez prišteva. Čak se i Jula prevarila gatajući joj sina koji će postati vojnik ili oficir i zapovijedati vojskom. Razočarenje se vidjelo u skromnom slavlju za susjede i kumove. Doduše, ubrzo se vijest pročula i seljani su nahrupili čestitati neveselom ocu, ali kako se u zraku nije osjećao miris pečene prasetine i nakon što Prikolica nije otišao po drugu dvoguzu vina, svima je bilo jasno. Od veselja neće biti ništa. Uzalud je kum Toma pokušavao preuzeti ulogu domaćina. Čak je predlagao društvu preseljenje kod njega, jer je tobože više mjesta. No, večer se nije mogla spasiti. Drugi dan je zlobni Stršen u gostionici rekao:

— Kod Prikolice se više slavi kad mu umre ćaća, nego kad se rodi dijete. Jebem ga u njegov prdac.