Tragovi goveda | Mladen Blažević

ČUDNA NEKA VOJSKA

 

Prošla je godina rata. Većina vojnika se javljala s fronte u dugačkim pismima, koja je vrlo često pisala jedina pismena osoba u satniji. Pisma su se razlikovala samo u imenima pošiljatelja i primatelja. Ostalo je bilo više manje isto. Te osobe, koje su pisale pisma, bile su posebno cijenjene i imale određene privilegije. Često su, prešutno, bile prve u redu za vojnički grah. „Pusti pisca! Mora napisati pismo mojoj Verici.“ No, neki, koji nisu bili u mogućnosti, ili nisu željeli naručiti pismo za svoje najmilije, nisu se javili kući od kad su otišli u rat. Nije se znalo jesu li uopće živi. Njihove su se familije zapravo bojale da ne prime pismo sličnog sadržaja kao što je primio Gnjaco. Majke su se nadale kako će se sin samo pojaviti na kapiji, pas će trčati u krug, veselo lajući, a čvor u želucu rasplešće se kao da ga nikada nije ni bilo. No, do sad se, u selo vratio jedino Dudalo, sa svojom smrdljivom lulom, ali bez lijeve podlaktice. Metak u ruku, a rana se dala na zlo. Morali su je odrezati. Njegova žena Marica bila je sretna:

— Samo nek’ se on meni vratio živ.

Nakon što je istinski propatio, nije ni Dudalo zbog tog bio previše utučen. Bila je to, osim kraja ratovanja, izlika da više vremena provodi u gostionici.

Jedan od onih koji se također nije javljao s fronta od kad je krenuo, bio je Gnjacin stariji sin Josip. Znao je Gnjaco da su on i Šuljovan zajedno u istoj jedinici. Uostalom, pošteno je to platio, obvezavši Šuljovana da ga pismom izvještava jednom mjesečno. No, od obojice nije stiglo ni slovo. Dudalo mu je prenio ono što je znao:

— Čuo sam od jednog zemljaka… živi su i zdravi… al’ imaju zajeban položaj… stalno pod paljbom.

Gnjaco se gotovo preselio u voćnjak. Na brdu je od dasaka sagradio malu ostavu za alat i sklonište od kiše i snijega, s prostorom za slamnati ležaj i malu zidanu peć. Ponekad je tu znao i prespavati. Jednog takvog jutra, dok je mokraćom topio zaleđeni snijeg, uspravio je pogled prema udaljenom brdašcu gdje se nalazila Šuljovanova kuća. Iz dimnjaka je, činilo se, izlazio dim.

Nemoguće! Šuljo se vratio… Nije mogo… Prošo bi kroz selo, neko bi ga vidio. Dim je. Neko je u kući.

Zaputio se tamo uzevši pušku. Išao je okolnim putem, preko visoravni, teško prolazeći kroz velike krpe snijega nepravilno raspoređene po obronku. Kad je stigao na stotinjak metara od kuće, vrata su se naglo otvorila. Izašao je nepoznati brko od tridesetak godina u potkošulji i vojničkim hlačama. Gnjaci se činilo da ga brko ne primjećuje, ali ovaj je ubrzo progovorio:

— Dobro doša, gazda… Jesi za rakiju?… Dobra je. Prava šljiva… ne pali grlo… grije kad siđe.

Gnjaci je puška visjela, naizgled opušteno, uz desnu nogu, ali ruka mu je pobijelila zbog nedostatka krvi, uslijed prevelikog stiska.

— Što vi ovdje radite ? — na vratima su se promolila još dvojica, jednako odjevena.

— Odmaramo gazda. A što bi ?… Matko, daj gazdi rakije! — unatoč srdačnim riječima, gledali su ga kao zmija žabu.

— Pitam vas drugo… Ovo je kuća Petra… zovu ga Šuljovan… mog… radi kod mene… sad je u vojsci… Otkud vi ovdje? — Gnjaco je teško izdržavao brkov pogled.

— On nam je reka… da možemo svratiti… da se odmorimo… Na putu smo iz Bosne. Dobili smo urlaub.

Dok se vraćao kući poprijeko preko brda, Gnjaco je razmišljao o onome što mu se dogodilo. Kakav odmor?! Bilo je očito.

Ovi momci nisu Šuljovana ni vidjeli ni čuli za njega. Izletio se, rekavši čija je kuća. To su dezerteri. To bi objasnilo zašto seljanima nestaju kokoši i tko je provalio u pilanu starog Becića.

— I što da im ja radim? — pitao je žandar Kovač, nakon što mu je Gnjaco u gostionici ispričao što se događa kod Šuljovanove kuće.

— Ne znam… ti nosiš uniformu, ne ja.

Odlučili su ništa ne poduzeti i sačekati drugi dan. Nakon prespavane noći, čovjek je uvijek mudriji.

— Možda se pokupe i odu iz kraja. To bi za sve bilo najbolje — glasno je razmišljao Gnjaco, stišćući se uz svoju gazdaricu pred počinak.

Gore na brdu se ukočio od straha, ali mu je, iz nekog čudnog razloga, zbog tog bilo drago. Dok je potezao gutljaj one rakije, u očima trojice vidio je spremnost na sve. Slutio je, kako bi, da je išao tjerati vraga, vjerojatno završio tamo u zaleđenoj lokvi krvi ispred Šuljovanove kuće. Osjetio je strah kao nikad prije. Dobro je bilo što je to značilo i jaku želju za životom. Krv mu je brže kolala žilama. Nakon vijesti o stradanju mlađeg sina, odlazio je u voćnjak da ne misli na idući dan. Nije mu trebao toliki urod. Sve da je i uspijevao pobrati tolike šljive, ne bi uspio ispeći toliko rakije. A, da i uspije, ne bi je popile četiri gostionice. Sad se, prvi put nakon dugo vremena, s velikom željom zavukao ispod pokrivača. Gazdarica je bila nekako mekana. Ponijela je u krevet najljepše mirise iz kuhinje. Sutradan, kad su Kovač i on došli do Šuljovanove kuće, u njoj nije bilo nikoga. Vrata su udarala u dovratke zbog jakog vjetra. Gnjaco se nadao:

— A možda su išli kući… valjda im je ovo bio konak.